UNESCO baština otoka Hvara

Starogradsko polje

je kulturni krajolik, koje je kroz povijest bilo poznato kao CHORA FAROU, AGER FARENSIS, CAMPUS SANCTI STEFANI. To je najveća plodna ravnica na jadranskim otocima i obuhvaća područje dugo 6 km i široko 2 km. Kulturni ostaci govore da se koristilo od neolitika do danas. Grci su na njemu ostavili najvidljiviji trag nakon što su se doselili na otok 385. godine prije Krista. Zemlju su podijelili pomoću suhozida na oko 70 parcela dimenzija 1×5 grčkih stadija (180×900 m) koje su dali grčkim doseljenicima. Nakon što su Rimljani došli na otok, prihvatili su grčku podjelu zemljišta i sagradili villae rusticae (gospodarsko-ladanjske objekte). Starogradsko polje spominje se i u Hvarskom statutu godine 1331.

Danas je to kulturni krajolik koji se oblikovao tijekom 2400 godina i ujedno je najbolje očuvani primjer grčke podjele zemljišta, kameni katastar u Mediteran. Upisano je na UNESCO-ov popis svjetske baštine od 2008. godine.

Suhozidna gradnja

Kada postavimo pitanje što bi bio zaštitni i prepoznatljiv znak otoka Hvara, ali i mediteranskog kulturnog kruga, odmah bismo pomislili na suhozidnu gradnju u navedenom ambijentu. Već kad s morske pučine prilazite otoku pogled vam puca na okolna brda koja su isprepletena pravilnim ili krivudavim linijama tvorenim od kamenja građenog „u suho“, što će reći bez vezivnog materijala. Ograde i terase po brežuljcima prate konfiguraciju terena te čine „kamenu čipku“ u pejzažu otoka. One nisu nastale kao igra prirode, već je to čovjekovih ruku djelo. Proizašle iz čovjekove nasušne potrebe pronalaska i zadržavanja zemlje gdje bi mogao zasaditi one mediteranske kulture koje su bile temelj njegove prehrane. Tako susuhozidi izgrađeni kako bi spriječili ispiranje zemlje s otočkog krša, omeđili posjed te na kraju omogućili šaku zemlje na kojem bi bile zasađene poljoprivredne kulture. I tako tisućljećima, od najstarijih prapovijesnih vremena pa sve do danas.

Kao mala čestica tog otočkog i mediteranskog ambijenta su i nastambe okruglog tlocrta s kupolom od ploča, također građene u kamenu „u suho“. To su trimi, bunje ili kažuni: male nastambe koje je čovjek sebi gradio po poljima i brdima kao sklonište od svih vremenskih neprilika, jakog sunca i žege ljeti, kao i kiša i studeni zimi. Čovjeku koji je na ovim prostorima živio u skladu s prirodom to su bili sasvim dostatna sigurnost za odmor i zaklonište. Svaki trim i svaka gomila je malo umjetničko djelo koje se uklapa u prostor na način da ga oplemenjuje u ambijentalnom smislu. Onisu se vizualno jako dobro upotpunjavali sa zasađenim poljoprivrednim kulturama,pritom misleći na sveto trojstvo mediteranske kulture: maslina, loza i smokva. Na to se nadovezuju i druge kulture poput šipaka, oskoruše, rogača i bajama te, na kraju, jednogodišnje kulture: žitarice, grahorice i artičoke. Sveto čini tipičnu mediteransku poljoprivredu. Zajedno s trimima i gomilama bili su okosnica tisućljetne egzistencije,ali i kulturena ovim prostorima.

Mediteranska prehrana

Kada govorimo o plodovima polja prvenstveno mislimo na „mediteransku trijadu“: masline, vinovu lozu i žito. Žita danas nema, ali su masline i vinova loza postale tradicionalni proizvod i brend otoka Hvara, uz dalmatinske povrtne kulture i voćne vrste koje rastu u polju, primjerice smokve, badem, oskoruša i šipak. Od davnina poznat po snažnom mirisu aromatičnog samoniklog bilja, danas Hvar sve više prepoznaje i živi sjajno prirodno nasljeđe. Zahvaljujući levandi, ružmarinu, smilju i buhaču, Hvar je bez premca najaromatičniji otok na Jadranu. UNESCO je 2013. mediteransku prehranu uvrstio na svoju listu nematerijalne baštine, ne samo zbog tradicionalnog načina izbora namirnica i pripremanja hrane, već i zbog posebnog stila života, okupljanja za stolom i dijeljenja.

Procesija „Za križen"

Hvarski je tradicijski ali i duhovni fenomen. Pučka pobožnost koja nastaje na kraju srednjeg vijeka, pretpostavlja se u vremenima Hvarskog pučkog ustanka i emancipacije hvarskih naselja središnjeg dijela otoka Hvara od tadašnjeg sjedišta Hvarske komune u gradu Hvaru. Vezana je isključivo uz pobožnost Velikog tjedna na otoku Hvaru, kako se pučki reče „Vele šetemone“. Tada bratimi, hvarski puk na čelu s križonošama kreću istodobno iz šest mjesta otoka Hvara (Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska) na 25 kilometara dugu procesiju, šetnju kroz noć obasjanu punim mjesecom. Pučki napjevi a posebno „Gospin plač“ toj najsvetijoj noći pridaju posebnu mistiku. Spomen je to na Kristovu muku, i na poseban način iščekivanje Uskrsa. Središte čitave pobožnosti je Križ s križonošom. Slijedi ga brojni vjernički puk, dok župnici u svemu tome nemaju neku osobitu funkciju. Hvarski puk ali i brojni hodočasnici u toj noći prolaze kroz brojne crkve i kapele koje su razasute po hvarskim mjestima, tvoreći na taj način arhitektonsku krunicu u pejzažu i impresiji hvarskog kulturnog, vjerskog i etnološkog momenta.

Čipka od agave

Fenomen čipkarstva u Hrvatskoj vezan je uz tri središta (Pag, Lepoglava i Hvar). Na otoku Hvaru izradu „čipke od agave“ njeguju časne sestre benediktinke, čiji je samostan smješten unutar zidina „Grode“, tog plemićkog nukleusa srednjovjekovnog Hvara. Samostan nastaje 1664. godine i usko je vezan uz pjesnika Hanibala Lucića koji benediktinkama oporučno ostavlja kuću za potrebe smještaja tada uglednog crkvenog reda. Ženski benediktinski red je poznat po svojoj zatvorenosti i strogosti. Časne čitav život borave unutar zidina u strogom postulatu gesla sv. Benedikta, njihova utemeljitelja, a to je „moli i radi“. U tom poslanju časne sestre su razvile posebnu obradu čipke koju izrađuju od listova agave. Naime, oni od listova agave ubranih u proljeće, posebnom tehnikom izvlače tanke bijele niti te prepoznatljive mediteranske biljke i izrađuju čipku. Čipka se izrađuje bez ikakvih podložaka i šablona te predstavlja posebni umjetnički izričaj pojedine časne sestre. Šivanje se provodi pomoću šivaće igle ili pak one metalne za mreže. Čipka od agave postao je prepoznatljivi suvenir otoka Hvara kojega ljubomorno čuvaju skromne, tihe i pobožne ruke časnih sestara.

Klapsko pjevanje

Spontano okupljanje uz višeglasno pjevanje a capela, bez ikakve glazbene pratnje, karakteristika je ne samo Dalmacije već i ostalog priobalnog i otočkog glazbenog izričaja. Izvode ga muški glasovi, koji su stoljećima prije na trgovima, po ulicama, u konobama, pjesmom i stihovima izražavali svoje unutarnje osjećaje, ljubavi, smrti, života, radosti i patnje. To je sociološki ali i duboko umjetnički, etnološki i glazbeni izričaj koji je postao prepoznatljivi brend mediteranskog dijela Hrvatske. U novije vrijeme su sve popularnije i ženske klape, te brojni festivali klapskog pjevanja koji se najčešće organiziraju u ljetnim mjesecima diljem obale i na otocima.